„Ovo je jugoslovenska tema koju je teško nacionalizirati“
Goli otok je velika tema, ne samo u našim okvirima, već u svjetskim razmjerima jer ulazi u jednu širu tipologiju historije staljinizma, nacizma, 20. vijeka, logora, internacija… Osim toga, on je dio zajedničke jugoslavenske prošlosti pa je njega teško, bez obzira na neke pokušaje, nacionalizirati. Goli otok je u punom smislu jugoslavenska tema kada se uzmu u obzir i razlozi osnivanja, ideologija, uzroci internacije…, ocenjuje u razgovoru za Danas hrvatski istoričar Martin Previšić, profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultet Sveučilišta u Zagrebu i autor knjige „Goli otok, istorija“.
Ova knjiga, objavljena 2019. u „Frakturi“ na 70. godišnjicu formiranja Golog otoka, pred čitaoce u Srbiji stigla je zahvaljujući izdavačkoj kući Vukotić media i to u godini u kojoj se obeležava sedam i po decenija od donošenja Rezolucije Informbiroa na Vidovdan 1948. u Bukureštu. Za nekoliko meseci srpsko izdanje Previšićevog „Golog otoka“ doživelo je dva izdanja.
– To je očito moj doprinos obilježavanju raznih vidovdanskih obljetnica. Kada se malo pogleda unatrag, mi ne možemo bez Vidovdana. To je znao i Staljin pa je zato i Rezolucija Informbiroa donesena na taj dan. U Hrvatskoj je knjiga izazvala veliki interes. Pretpostavljao sam da će biti interesa za ovakve teme, to je u našim društvima normalno, što god mi o tome mislili, ali odjek je bio značajan – kaže Martin Previšić.
* Malo je iznenađujuće ili možda i nije da knjiga na golootočku temu stiže iz Zagreba. Koliko se hrvatska savremena istoriografija bavi jugoslovenskom prošlošću i tematikom kakva je Goli otok?
– Baš to. I je i nije iznenađujuće. Kako se gleda. Hrvatska suvremena historiografija živi kao i sve druge historiografije. Obrađuju se brojne teme, na razne načine, sa raznim motivima i svakakvim ishodima. Ponekad je teško pronaći zajednički nazivnik što je to hrvatska ili srpska historiografija ili na primjer njemačka historiografija. Nekad su to prevladavajuće teme, nekada dominantni metodološki pristupi i tradicije, nekad sami stil i shvaćanje što je smisao pisanje povijesti. Uz to, kao i svugdje, i u historiografiji postoje trendovi, pa danas svjedočimo pomodnostima u izboru tema i objektima istraživanja, što je kao i uvijek odraz ideologija i ideologiziranja. Vrijeme će biti sudac kvalitete. Ono što je važno, da postoji i u Hrvatskoj i Srbiji kvalitetna produkcija historiografske literature povijesti Jugoslavije koja nije opterećena ranije navedenim utezima.
* Šta je za Vas naučni izazov u ovoj temi i koliko je Goli otok bio važan, ako ne i presudan za razvoj nekadašnje posleratne jugoslovenske države?
– O Golom otoku je jako mnogo pisano u sferi književnosti, publicistike i memoaristike. Relativno malo u znanstvenoj sferi, iako postoji pristojna produkcija. Opet, nije postojala cjelina priče jer su arhivski materijali bili dugo godina zatvoreni, što je onemogućavalo totalni pristup. Kada sam počeo raditi temu prije skoro 15 godina, u Hrvatskom državnom arhivu ušao sam u Udbine arhive i tek onda sam shvatio koliko toga je nepoznato ili bar nepotvrđeno. Tu sam dobio ideju da probam dati totalnu povijest Golog otoka; veliki arhivski fundirani pregled svih važnih aspekata logora i cijelog sistema i konteksta. Srbija je bila važna za moju priču jer sam tu našao brojne bivše logoraše koji su mi dali intervjue koji su bili drugi stub knjige. Isto tako u Arhivu Jugoslavije naišao sam podršku te našao dodatnu važnu dokumentaciju. Znači, osim ideje tu je bila riječ o spletu pozitivnih okolnosti. Još jedna se činjenica iskristalizirala; bez otvorenih arhiva nema kvalitetne historiografije, pa onda niti prevladavanja teških povijesnih tema. Zatvoreni arhivi samo daju život mitovima i povijesnom žutilu.
Goli otok je bio važan za Jugoslaviju jer je u vremenu raskola 1948. do 1956. očistio Partiju od stvarnih i potencijalnih protivnika, još važnije Titovih konkurenata da bi potom socijalno disciplinirao ostalo partijsko članstvo pa onda i cijelo društvo. Jako se dobro znala cijena, kako se to govorilo u tom dobu – frakcionašenja. Goli otok je i dugo nakon zatvaranja logora širio strah u zemlji i živio kao znak upozorenja. Paradoksalno, nakon Titove smrti i otvaranja brojnih kontroverznih tema u Jugoslaviji, Goli otok je bio snažno sredstvo dezintegracije. Šokirao je javnost kao i partijsko članstvo te dodatno ošamutio ionako umiruću ideologiju. Mnogi su se komunisti pitali: „Ako smo to radili sami sebi…“
* Kao i mnogi srpski istoričari napominjete da se drama Golog otoka može svesti na kratku definiciju pokojnog profesora Svetozara Stojanovića „antistaljinistički staljinizam“. Kako biste to pojasnili novim generacijama koje, bar se tako čini, nisu opterećene komunističkim, a ni jugoslovenskim nasleđem?
– Ta fraza je naročito efektna, ali ju se može svakako tumačiti, posebice jer ona zapravo može i imati pomalo apologetski ton. Na koncu, to je i bila glavna osnova opravdavanja Golog otoka, koje se danas, hvala Bogu, svelo na podzemne ćelije. Omladini bi bilo najlakše objasniti Goli otok kao mjesto – logor gdje je Partija smatrala da zbog političke borbe i potencijale prijetnje za svoju opstojnost nije bilo dovoljno protivnike samo izolirati već je potpuno opravdano ih sadistički mučiti, ponižavati, dehumanizirati, pa ako treba i ubiti. To znači boriti se staljinizmom protiv staljinizma u ovom slučaju.
* U tadašnjoj Jugoslaviji bilo je četrdesetak raznih logora i zatvora za informbirovce, zašto je samo Goli otok bio i ostao simbol prvog velikog obračuna među komunistima?
– Pa bilo ih je mnogo, ali Goli otok je jedini trajao cijelo vrijeme sukoba sa Staljinom, na njemu je bilo internirano tri četvrtine svih uhapšenih i bio je otok, što posebno daje na dojmu. I svi „inovativni“ načini sistemskog mučenja počeli su baš tamo. Tako da ne čudi da je Goli otok ostao zapamćen. I samo ime ima zloslutni prizvuk.
* Iako je reč o nenaseljenom ostrvu, ono je u Prvom svetskom ratu bilo austrougarski logor za zarobljenike sa Istočnog fronta, izvesne zatvorske ideje imali su knez Pavle Karađorđević i Anton Korošec… Kakva je uloga Edvarda Kardelja, Steve Krajačića, šefa Udbe Hrvatske poznatog i po potkazivanju najpoznatijeg međuratnog srpskog obaveštajca Mustafe Golubića Nemcima, književnika Miroslava Krleže i skulptora Antuna Avgustinčića na stvaranje Brozovog logora Goli otok?
– Raspolažemo sa jako malo materijalnih, odnosno konkretnih, zapisa i dokaza o osnivanju samog logora. Sve indicije koje ste dali u pitanju dolaze od naknadnih svjedočanstava nekih osoba iz vrha Partije ili Udbe, poput Jove Kapičića, Milovana Đilasa, Koče Popovića i drugih. Međutim, najviše goriva za špekulacije oko uloga pri osnivanju logora dao je Vladimir Dedijer. On je kao i mnogi, tijekom 1980-ih, doživio svoju metamorfozu i postao prvak historiografskog žutila, bombastičnog trača pa i tko zna kakvih konfabulacija. Da je Vladimir Dedijer danas živ, strah me pomisliti kakve bi teorije zavjera smišljao u gostovanjima na večernjim TV terminima. Ipak, nije sve crno kod Dedijera jer on ima određenu važnost kao svjedok vremena i učesnik partijskih borbi, pa ga uz distancu i kritički oprez treba uzeti u obzir jer njegova pisanja ipak jesu izvor. Prema tome, za našu priču sigurno je da je vrh Partije odlučio da je logor nužan, a da je operativno taj zadatak provela Udba, a kao zadnja instanca hrvatska Udba. Uz to, jedno je bilo osnovati logor kao mjesto internacije, ali tko je organizirao režim – to je pitanje za sebe.
* Kako objašnjavate da su zatvarani uglavnom španski borci, predratni komunisti ilegalci, nosioci partizanske spomenice, savezni i republički ministri, državni službenici, visoki oficiri… Da li im je samo, kako na jednom mestu kažete, „istekao povijesni rok trajanja“ ili je tu bilo i nečeg mnogo dubljeg i ozbiljnijeg?
– Veliki historičar jugoslavenskog komunizma, pokojni profesor Ivo Banac, u svom djelu „Sa Staljinom protiv Tita“ okarakterizirao je sukob 1948. godine kao još jedan u nizu frakcijskih borbi unutar KPJ. I danas vidimo, više od 30 godina nakon objave njegove knjige, da je bio u pravu. Jer svi gubitnici ovog sukoba, a lijepo ste ih pobrojali u pitanju, u principu u većini jesu bili za Staljina, ali su i bili stari Titovi suparnici još iz 1930-ih i perioda prije nego što je Tito preuzeo KPJ. Članovi KPJ od osnivanja, sudionici Oktobarske revolucije, rata u Španjolskoj, veterani kaznionica, dugogodišnji stanovnici SSSR-a, borci Crvene armije, itd. Oni su ostaci starih predtitovskih rukovodstava kao osobe koje su bile Titova generacija ili čak stariji. Oni su bili prava potencijalna konkurencija. Na koncu, da je i pao Tito i njegova grupa, oni bi bili novi vrh KPJ. Opet govorimo o staljinizmu klasičnom. Njihovim padom, i Partija je promijenila svoje tkivo. Ostali su uglavnom mlađi kadrovi u vrhu Partije, lojalni i impresionirani Brozom. Ne zaboravite kako je Tito dobio nadimak „Stari“.
* Ko su bili „islednici“ na Golom otoku, kako su birani i da li je među njima bilo pripadnika ustaškog pokreta i „specijalista“ iz koncentracionih logora u NDH?
– Isljednici su bili udbaši koji su ili po kazni ili po zasluzi išli na Goli otok. Oni su tema za sebe. Ali privilegirani logoraši koji su rukovodili logorom u ime Udbe – to je bila šarena grupa ljudi. Udba je odabrala ljude sa „prošlošću“ te im nudila da rade prljav posao u zamjenu za blažu kaznu. Ta grupa nazvana „Bosanci“ bila je sastavljena od kriminalaca, ratnih osuđenika, ustaša, četnika i u zamjenu za blaže kazne – i sami su bili osuđenici – došli su na Goli otok provoditi teror i mučenje, razbijati solidarnost. Oni su bili instrument stvaranja sadističkog sistema političkog preodgoja i logora kakvog ga znamo.
* Svedočenja nekadašnjih „golootočana“ u Vašoj knjizi govore o neverovatnoj „maštovitosti“ metoda mučenja od kojih su neke poznate od srednjeg veka? Da li se i ko bavio posebno metodologijom mučenja osuđenika?
– U logoru mučenja su bila i kreativna i svirepa u isto vrijeme. Neka su smislili udbaši na Golog otoku, neka su već viđena kroz povijest i prije i kasnije, kao na primjer „špansko plivanje“ koje svijet ponovno upoznao prilikom priče oko Gvantanama. Osim osobnih domišljatosti, sve upućuje da je Udba koristila iskustva i znanja koje je prikupila u zatvorima Kraljevine Jugoslavije, logorima u Drugom svjetskom ratu te metodama NKVD-a. Ne treba zaboraviti da već od kraja 1944. Oznaši idu u SSSR u sovjetske vojne i policijske škole. Udba je i temeljito ispitivala sve povratnike iz naci kampova o svim mogućim detaljima; kako logor izgleda, kako je bio organiziran, do svih mogućih detalja. Prema tome, sva ta „znanja“, da to tako morbidno formuliramo, Udba je upregnula na Golom otoku.
* Aleksandar Ranković, koji je 1951. i sam posetio Goli otok, posle čega su logorske mere donekle ublažene, kasnije je izjavio da je u tom prvom domaćem gulagu za političke protivnike bilo 43 posto nepravedno uhapšenih i osuđenih logoraša. Kakva su Vaša saznanja o tome?
– Većina svjedočenja upućuje na to da je nakon Rankovićeva posjeta došlo do ublažavanja mjera, zapravo nasilja, na Golom otoku. Čini mi se da je više riječ o spoznaji same Partije, a na to upućuju i dokumenti da su nasilje i neselektivna hapšenja prevršila svaku mjeru, da je Goli otok surovo mučilište, a ne preodgajalište. I sukob sa SSSR-om polako je jenjavao. U tom kontekstu na jednom Plenumu KPJ Ranković daje „samokritiku“ o 50 posto neselektivnih hapšenja u jednom periodu, doduše ne na Golom otoku. Sama brojka nije bitna već signal koji je Partija sama sebi poslala koliko su stvari izmakle kontroli u obračunu sa ibeovcima i ostalima. To koincidira sa početkom popuštanja partijske stege i staljinističkih metoda koje su na djelu još od 1945, a pojačane su nakon 1948. godine. I ta faza ubrzo će završiti kada postaje jasno da se sistem održao i da previše labavljena može ugroziti monopol Partije. Prva žrtva novog/starog kursa biti će ključni čovjek ideologije – Milovan Đilas početkom 1954. godine.
Jelena Tasić
Izvori obostranog radikalizma
* Dve trećine osuđenika na Golom otoku bili su Srbi i Crnogorci. Da li je u Hrvatskoj informbiro imao i nacionalnu konotaciju kako tvrde pojedini srpski istoričari navodeći konkretne ljude i sudbine?
– Mi možemo debatirati zašto je na Golom otoku bilo najviše Srba i velik broj Crnogoraca u odnosu na postotak ukupnog stanovništva te Hrvata kojih je bilo najviše uz Srbe i Crnogorce, ali to i dalje ne znači da je netko interniran u logor jer je Srbin, Crnogorac ili Hrvat. To je jako velika razlika. Pravi predmet analize zašto je podrška Staljinu bila snažnija u Kolašinu nego u Mariboru te izvorišta obostranog radikalizma između npr. crnogorskih ibeovaca i protitovskih snaga. Ta ishodišta treba se tražiti dalje u povijesti od 1948, 1941. ili 1918. godine, premda su i one bitne.
Turizam i memorijal
* Goli otok je do 1956. bio u nadležnosti federalnih vlasti, potom je prešao u ruke Hrvatske kao običan zatvor za teže kriminalce, koji je zatvoren 1988, a 1989. potpuno napušten. Šta mislite o pretvaranju takvih mesta – Goli otok je poznat i kao „Hrvatski Alkatraz“ u turističke destinacije?
– To je jedna sramota Republike Hrvatske koja se produžuje svake godine. Osobno sam već dugi niz godina involviran u razne javne akcije i udruženja kojima je cilj osvijestiti javnost ali prije svega hrvatska rukovodstva na potrebu izgradnje memorijalnog centra i muzeja na Golom otoku. Činjenica je da javnost u Hrvatskoj kao i Srbiji dobro zna povijest Golog otoka. Ovdje je pitanje političke volje i desnih i lijevih partija koje su vladale Hrvatskom zadnjih 20 i više godina. Da ne postoji volja da se adekvatno memorijalno i muzejski obilježi mjesto masovnog stradanja i umiranja. Ne zaboravimo da je kroz Goli otok prošlo 13 hiljada osoba i umrlo oko 400. Paradoks je veći što bi novac bio u velikoj mjeri osiguran kroz EU fondove. Drugi paradoks leži u tome da osim suočavanja sa prošlošću, to bi dodatno potaklo turizam u toj regiji jer već sada imamo tisuće turista koji dolaze na divlje na Goli otok. Kada kažem turizam, mislim na broj posjetitelja koji bi išao na Goli otok u muzej, ne da bi se od bivšeg logora pravilo zabavište.
Spajanje „slike i tona“
* Kakva su vam iskustva sa terenskih vođenja studenata po Golom otoku – kakvo je interesovanje, što ih najviše zanima, i kakvi su im utisci posle obilaska?
– Iako su to generacije rođene početkom stoljeća i objektivno i nemaju nikakve emotivne spone sa poviješću socijalističke Jugoslavije, pa čak i raspadom Jugoslavije, kao što imaju generacije prije toga, posjet Golom otoku na njih ostavlja dubok dojam. Velik dio njih i pohađa kolegij na Filozofskom fakultetu koji tematizira sukob Tito-Staljin i logor na Golom otoku pa imaju dobro faktografsko znanje, ali tek sa posjetom „spoje sliku i ton“. Koliko god to teško bilo, dobiju puni utisak koliko je to surovo mjesto bilo, posebno kada se uzmu u obzir ekstremne vremenske prilike koje tamo vladaju. To je signal, kao što sam rekao, koliko bi bilo važno zbog novih generacija da se na Golom otoku ustroji muzej. Zbog budućnosti.
Ostavi komentar