„Vladika” pod Lovćenom

„Riječ je o knjizi koja se ne ispušta iz ruku dok se ne pročita do kraja, a gospodin Vukotić, budući višedecenijski novinar, postao je majstor riječi. Reklo bi se da kao da svaku riječ brusi, da zasija što većim sjajem, ali isto tako imate osjećaj da ta riječ teče. Sve mi se čini da je u pravom momentu napisao ovu knjigu. Prije svega tu je njegovo veliko iskustvo u pisanju već dugo; drugo – veliko znanje, veliko poznavanje literature. Koliko je samo književnika, mislilaca, koji su pisali o Njegošu, smjestio u ovu knjigu, sa njihovim mislima, i tako napravio jedno vrlo interesantno štivo, blagodareći tome što se predivno stavlja i u kontekst Njegoševe misli, ali i u kontekst savremenih problema s kojima se susrećemo” – poručio je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije govoreći o knjizi „Vladika sa Lovćena” Manojla Manja Vukotića.

Mitropolit je posebnu pažnju posvetio temi hrama u Njegoševim djelima, te je u tom kontekstu skrenuo pažnju da i Vukotićeva knjiga ne govori samo o Njegošu, već i o Njegoševoj kapeli kao neodvojivom dijelu Njegoševog književnog djela.

„Kad uđemo u smisao Njegoševog djela lako ćemo shvatiti zašto je Njegoš zaželio da se sahrani u crkvi gdje se neprestano služi Božija Liturgija kao u svakom osveštanom hramu, jer na svaki osveštani hram Božansko oko neprestano prizire, Božanska blagodat uvijek tu obitava“.

Vladika Joanikije je u svom obraćanju posebnu pažnju posvetio Njegoševom amanetu, koji, kako je Mitropolit kazao, Njegoš „nije napisao svojom rukom, jer njegova zapovijest je bila amanet za svakog Crnogorca”. Vladika je dodao da se svaki amanet potvrđuje zavjetom, te naglasio da je Njegoš ostavio zakletvu da ga njegovi Crnogorci sahrane na Lovćenu, te da ako to ne ispune, ostaviće prokletstvo na njih.

„To moramo znati – silu Njegoševog amaneta, koji nisu mogli odmah ispoštovati zbog nevremena ali i zbog nereda koji se dogodio, neredovnog stanja, ali je knez Danilo čim se malo sabrao, odmah izvršio amanet i ispunio njegovu volju. Odužio se svome prethodniku. Isto tako je taj amanet poštovao i kralj Nikola. Vidimo da je odlazio na Lovćen, da je kapelu obnavljao, da je na svaki način vodio računa da se redovne godišnje službe vrše na Lovćenu. Kapela je po svemu funkcionisala kao Božiji hram, iako je crnogorski sud donio sramnu odluku u komunističko vrijeme – da kapela nije bila hram. Šta ih briga? Moglo im se, ali time je sud zapravo poništio sam sebe. Time je sud obesmislio cio taj proces”, kazao je Mitropolit Joanikije.

„Da je neko rekao Crnogorcima u 19. i s početka 20. vijeka da će oni i njihovi sinovi u budućnosti rušiti kapelu, to niko ne bi mogao vjerovati. To bi bila apokaliptična priča za njih. Isto tako, prosto je nezamislivo rušiti svetinju koja je imala takvo mjesto u našoj svijesti da je ušla u grb Crne Gore i ostala.”

Mitropolit je skrenuo pažnju da se u knjizi Manojla Manja Vukotića „Vladika sa Lovćena” nalaze detaljni opisi istupanja i borbe Mitropolita Danila Dajkovića da se sačuva kapela na Lovćenu.

On je zaključio da srušena Lovćenska kapela ima svoju tajnu i svoju silu. Kako je kazao, ona iako je raspeta, njeno dejstvo time nije prestalo, nego se i pojačalo, što na neki način potvrđuje i knjiga gospodina Vukotića. Mitropolit Joanikije je obraćanje završio riječima da je djelo Manojla Manja Vukotića „Vladika sa Lovćena” doživio kao jednu od novopodignutih Lovćenskih Njegoševih kapela, jer, kako je rekao: „Njegoš iz onog svijeta djeluje preko svojih sledbenika, preko svojih duhovnih naslednika”, te da je velika stvar što se gospodin Vukotić našao u tome zboru zastupnika Njegoševog amaneta i obnove Lovćenske kapele. „Na tome mu kao Mitropolit crnogorsko-primorski od srca blagodarim”, zaključio je Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorsko-primorski gospodin Joanikije.

Književnik Radomir Uljarević je kazao da se knjiga „Vladika sa Lovćena” Manojla Manja Vukotića pridružila ogromnoj biblioteci knjiga različitih žanrova o Njegošu, te da je njome autor, iako, „krijući se iza publicistike” zaronio u književnost i napisao djelo koje bi lako moglo da se pretoči u biografiju.

On je dodao da baviti se Njegošem predstavlja uzvišeni poziv, a čitanje Njegoša na srpskom jeziku – privilegiju.

Uljarević je istakao da je Lovćen simbol Crne Gore, te sa žaljenjem konstatovao da danas postoje dva Lovćena i dvije Crne Gore.

„Istina, Njegoš je jedan, ali dva su groba Njegoševa. Onaj prvi grob, kapela posvećena Svetom Petru Cetinjskom, pravoslavna crkva u kojoj je, prema poslednjoj volji sahranjen vladika, pjesnik, gospodar Crne Gore, i onaj drugi grob, monumentalni mauzolej iz neke faraonske tradicije, koji zamjenjuje (uslovno) onaj pravi grob koji je nasilno odvojen od Lovćena i čije je kamenje razbacano po Ivanovim koritima”.

On je kazao da su za Vukotića Njegoš i Lovćen dva svetionika, a da u narodu postoje dijametralne razlike u čitanju i razumijevanju Njegoševog djela i lovćenske drame, pa je tako jednima svetionik Njegošev genij i Njegoševo srpstvo, a drugima Njegošev genij i nemoguća potreba da ga oslobode od srpstva.

„Pozornica te tragične drame je Jezerski vrh. Ova knjiga pouzdano, faktografski ukazuje na sve činove te drame koja i danas jednako traje i ukazuje na to da je Njegoš jedan nedjeljiv, nepobjediv i da ni skrnavljenje njegovog groba i njegovih moštiju ne uspijeva da izokrene značenje Njegoševoga djela. Oni koji se bore protiv njegovih svetih moštiju, videći da su one nepobjedive, pokušavaju vještački da proizvedu značenjsku promjenu riječi i tako onda ,,srpstvo” ima neko drugo značenje koji se tek otkriva kao kakav novi identitetski kod.

Ova knjiga će pomoći tumačenjima jer donosi pouzdane fakte, dragocjene za to sagledavanje. Vukotić je izabrao skromniju ulogu da bi time znatnije doprinio raščitavanju tog isuviše složenog konteksta, za razliku od nekih tumača koji pokušavaju da na ravnoj nozi s Njegošem raspravljaju o Njegoševim stihovima. Zato sve čestitke autoru i izdavaču čestitke, koji je poklonio povjerenje autoru”.

Podsjećajući se djetinjstva i odrastanja na Cetinju, književnik Selimir Radulović je rekao da su ga upravo ti dječački susreti sa tamom u ranovečernjim izlascima na cetinjske ulice, ohrabrili da pogled usmjeri ka višnjem svijetu i uzda se u Boga.

„Ima tome više od pola veka, kada sam kao dečarac, iskradajući se iz roditeljskog doma na Cetinju, dok se hvatao prvi mrak, osvrćući se levo-desno započinjao razgovor sa svetom nevidljivim, čije sam prisustvo itekako osjećao, sluteći da i u njemu svi već poreciju o poretku nekome trenu. Ti davni, ranovečernji izlasci, sad znam, omogućili su mi najneposrednije suočenje sa tamnicom u koju smo pali i mi, ubodrili me da se vremenom ne osvrćem nasumice, već da pogled usmerim ka gore, ka uzdanjima koja dolaze ozgo iz sveta heruvima i serafima. Sa svešću kakvom-takvom da sem stvari bolesnih i zabavnih, postoje i stvari strašne i da sa zlatookih visina iz boljih i, srećnih svetova, naša zemaljska palata gubi svoju gordost i svoju simetriju. Shvaćeći prevarne odežde, bauljajući u unutrašnjosti smrtnoga čamca, suoči sam se sa strašnom zagonetkom dolaska i odlaska, bezmalo kao insekt što na listu ili cvetu puzeći odmerava i tamnu i svetlu stranu sveta.”

On je dodao da iz tog djetinjeg perioda pamti svakodnevne susrete sa sjenkama Lovćena i kapele na njenom vrhu, što se događa i danas u suretu sa knjigom „Vladika sa Lovćena”.

„Evo ih danas te dve reči – Lovćen i Njegoš, zajedno u zagrljaju, u knjizi Manojla Manja Vukotića, koju promovišemo kao dva podvorna stuba, ostajanja, kako on kaže, kao dva simbola shvatanja života. Reč je o popularno esejističko-publicističkom štivu, s inspirativnim narativom za juče, danas, ali i za daleko neko pokoljenje, koje nedri najneposrednije iz reči istočnika duhovnosti i kulture, od Vuka Karadžića, Ljube Nenadovića, Pavla Apolonoviča Rovinskog, do Svetog i ravnoapostolnog Nikolaja Srpskog, Mitropolita Gavrila Dožića, Mitropolita Amfilohija i do mnogih drugih.”

Radulović je naglasio da Vukotić u svom djelu razblistava narativ u narodu „svagda u borbi i pregnuću”. Po njegovim riječima u ovom djelu se imenuje proces raznjegošavanja Njegoša, ali i „overava proces trajanja Lovćena i Njegoša, povratka Njegoša Lovćenu”.

„Da kažem i ovo. I ovoga časa kao sluga beskorisni našeg malog sabranja, stajuć uz onog čiji divni dah dužina vremena ne gasi, sred sveširećeg pepela tuge, moli se da poštujemo jedni druge, da drugoga, kako veli veličanstveni Tašanin, smatramo većim od sebe, svedočim s verom kao i naš autor kao i svi mi, da će se Lovćen i Njegoš vratiti u zagrljaj spasonosni na vek i vekova. Čestitam Manju na divnom katunskom darivanju, na spasenje, na mnogaja ljeta”, zaključio je književnik i urednik Letopisa Matice srpske, Selimir Radulović.

Zablagodarivši Visokopreosvećenom Mitropolitu Joanikiju na pozivu i prilici da predstavi svoju knjigu u Cetinjskom manastiru, autor knjige „Vladika sa Lovćena”, Manojlo Manjo Vukotić je kazao da je vodilja za pisanje ovog djela bilo pitanje – jesmo li se odužili vladaru, vladici i pjesniku?

„Usudio sam se da uskočim u maticu koja peni, žubori, primiruje se, razliva, pravi vodopade već gotovo dva veka. Nisam sigurno uspeo da odgonetnem to pitanje. Ne mogu naskočiti Lovćen. Želio sam da od njegovih kamenih pluća izvučem, makar one žile kucavice koje ga drže tako uspravnog i prkosnog sa genijalnim pesnikom na njegovoj kapi – dva nenadmašna vrha”.

Vukotić je naglasio da ne postoji ličnost koja je za tako kratkog života, svom narodu ostavila sjajniji i trajniji dar od Njegoša, te onog koji je kao njega „sudba nosila od provalija do najvećih nebeskih svodova”

„Od svetiteljstva do zlotogrđa, od svenarodnog pevanja do političkog progona, od državnog simbola do državnog izdajnika. Ne postoji ličnost svebožija i svenarodna oko koje se toliko grlimo i oko koje se toliko gložimo”.

On je naveo da je Njegoš u gotovo svakom stihu upisao ko je i kako se zove, ali da se poslije dva vijeka, kako je rekao, „nepismeni nasrtljivci” nadmeću u provjeravanju koje je Njegoš nacije i koje je vjere.

„Prenosili su ga zakopavali, otkopavali, rasipali mu kosti, odvajali glavu od tela. Pojavom stotinu sveštenika na sahrani, a onda su ga šesti put strpali u tamnu podzemnu odaju bez krsta i bez tamjana. Prepravljaju mu stihove, prevode ga na svoj izmišljeni jezik i dopisuju mu nepostojeća slova”.

Vukotić je podsjetio da je prvi spomenik Njegošu podignut nakon više od osamdeset godina po njegovom počinku, i to u Trebinju, od strane njegovog sabrata Jovana Dučića. U Beogradu je, napominje on, spomenik Njegošu podignut vijek i po poslije, i to kao kopija Njegoševog spomenika u Podgorici. Vukotić ovome dodaje i činjenicu da se danas na Cetinju odbija vraćanje spomenika kralju Aleksandru, koji su Cetinjani podigli 1934. godine.

„Pa tako i moje Cetinje koje je želelo da podigne spomenik, i podiglo ga 1934. godine jedinom kralju rođenom u ovom gradu. Danas, kukavički odbija da ga vrati gušeći se u samoobmani da je kralj okupator. Srpski okupator. Okupator svoje dedovine. I još, da je okupator zato što je podigao, obnovio iz svog budžeta kapelu na vrh Lovćena 1925. godine, 9 godina pošto su je razorili austrougarski plotuni. Posle tih plotuna, austrougari su ušli u Cetinje, nije pukla nijedna petarda”.

Autor djela „Vladika sa Lovćena” je govoreći o nekadašnjem i sadašnjem Cetinju, kazao da su „naopake rabote svih vrsta presekle njegovu uzvišenu lepotu, njegovu snagu i njegovo stvaralaštvo”.

„Nismo više poznati kao grad velikih srpskih slikara, po njihovim raskošnim platnima i bojama, nego nas sad prepoznaju po platnima krvavih bratstveničkih košulja. I crkva sa svojim viševekovnim svetinjama, ognjištima pismenosti, bedemima koji su očuvali veru, ime, jezik, postojanje, narod i državu za nove prevratnike i nove poturice više nije njihova crkva. Raskolnici i otpadnici sklapaju sektu, jer crkvu ne mogu napraviti nikada i neće nikada”.

On je naglasio da je Njegošev amanet iznevjeren, ali da sve političke mene i smene, te koračanja od kvazicrnogorstva ka kvazi srpstvu i nazad, ne mogu umanjiti njegovu veličinu i kako je rekao „zanosnu grmljavinu mudrosti”, ali da je vrijeme da se „otkopavanje temelja koje su Petrovići vanvremenski mudro zidali i čuvali 220 godina” završi.

„Da se završi mirom, dogovorom, razumom, opraštanjem, pomirenjem, bratskom slogom”, kazao je Vukotić, te svoje obraćanje na promociji autorskog djela „Vladika sa Lovćena” 21. jula 2025. godine na Cetinju, uz ponovne izraze blagodarnosti Mitropolitu Joanikiju i ostalim besjednicima, zaključio riječima:

„Iz zlatne kolijevke istorije nije tako teško ući u budućnost. Postoji izlaz. Njegoš je ucrtao put. Pokazao rukom kuda valja ići. I osvetlio ga najsjajnijim zvezdama. I narodu. I vlasti. I crkvi. I valja ga u stopu pratiti. Možda još koji korak osavremeniti ovozemaljskim da se učini, da se iskorakne, da se doskoči, da se pripomogne, da se dorekne. Ali, nema ni svetijeg ni svetlijeg puta od onog koji vodi od Cetinjskog manastira do Jezerskog vrha. Nadamo se vaskrsenju. Nada nema prava ni u koga do u Boga i u svoje ruke. Ova knjiga je posvećena toj nadi”.