„Život je sila koja nosi uvijek dalje”
U kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici održano je predstavljanje knjige Sande Rašković Ivić „Život ide dalje“.
O knjizi su govorili Manojlo Manjo Vukotić (Vukotić Media), protojerej mr Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski, kao i autorka Sanda Rašković Ivić.
Sanda Rašković Ivić, psihijatar i političarka, objavila je knjigu „Život ide dalje – Kako pronaći smisao i kada ga nema“, na trogodišnjicu smrti sina Jovana.
U knjizi „Život ide dalje“, autor Sanda Rašković Ivić nas vodi kroz emotivnu i duhovnu potresnu priču o gubicima, bolu i pronalaženju snage da nastavite dalje. Sanda Rašković Ivić, psihijatar sa bogatim iskustvom, kroz ovu knjigu nudi i stručne savjete o tome kako se nositi sa životnim gubicima, ali i dijeljenje lične ispovjesti žene koja je kroz bol pronašla način da ide naprijed. Život ide dalje nije samo psihološki vodič, već i dirljiva priča o tome kako uprkos svemu, život nastavlja da ide, uvijek naprijed.
Nakon pozdravnog slova voditelja čteca Borisa Musića, sabranima se obratio gospodin Manojlo Manjo Vukotić direktor izdavačke kuće „Vukotić Media“:
„Dragi prijatelji, poštovaoci lepe riječi, prisustvujete promociji jedne neobične, ali sjajne knjige. Knjige bolne sudbine, iskrenosti i topline, u kojoj na maestralan način istovremeno se prepliću tuga i nada. Ova knjiga jeste autobiografija, ali stovremeno topli stručni vodič koji odgoni nedoumice. Sanda Rašković Ivić svoju dramu začinjava vrlo često čistim literarnim uzletima. Ali, na ovim stranicama imamo mnogo više od toga. Ljekar, psihijatar, sa trodecenijskom praksom, ona nam iskustveno prenosi i šta je bol i tuga. Ne samo kada izgubite svoje djete, a smrt djeteta, kaže ona, ostavlja trajni ožiljak, nego i šta nam se dogodi poslije ostanka bez roditelja, poslije ostanka bez radnog mesta, poslije razvoda braka. Sanda Rašković, ljekar, političarka, ambasadorka, dostojastvena gospođa, raskošne duhovne ljepote darivala nam je jednu odista divnu uzbudljivu i znalačku knjigu. Porukama koje nas vode zlatnim stepenicama ka izlazu iz zamka tuge.“
Protojerej mr Predrag Šćepanović, arhijerejski namjesnik podgoričko-danilovgradski je istakao da je gospođa Sanda Rašković Ivić ovom knjigom podigla spomenik ne samo svome sinu, svome suprgu, svojoj majci, svom ocu Jovanu, već svima onima koji su izgubili svoje najmilije i najdraže, zaključivši da je njena knjiga „Život ide dalje“‘ najbolji priručnik psihologije koji je pročitao i da je knjiga koja zapravo liječi:
„Sve ono što je veliko, što je sveto i čestito, Bog ne da da se zaboravi. Vi ste ovom knjigom podigli spomenik ne samo svome sinu, svome suprgu, svojoj majci, svom divnom bogugodnom ocu Jovanu, već svima, ima ih u publici, svima onima koji su izgubili svoje najmilije i najdraže. Kako život da ide dalje? Na te tajne ovoga svijeta upravo Sanda pokušava da da odgovor. Iako je vrhunski stručnjak, ljekar, njen jezik je prilično razumljiv i mi koji nismo iz psihiatrije i kojima nije bliska ta tematika, Sanda se trudi da upravo boli svoje duše opjeva i da prosto na jedan pristupačan način objasni kako da se nosimo sa gubitkom najbližih i sa svim onim što pogađa našu dušu. Zaista mogu slobodno reći mirne duše, da je ova knjiga mali praktični priručnik psihologije. Najbolji koji sam pročitao. Ovo je knjiga koja nas liječi, ovo je knjiga koja nam daje odgovore na mnoga pitanja i primi je čitaoče onako srdačno i iskreno kako je naša Sanda ovo dala. Jer sam siguran da će ova knjiga nadživjeti sve nas, kako je govorio veliki Radovan Bećirović Trebiješki. Kada su ga pitali koja je pjesma najbolja, on je odgovorio: „Ona koja nadživi svoga autora.“
Na kraju večeri, obratila se autorka knjige „Život ide dalje“ gospođa Sanda Rašković Ivić, koja je izrazila veliku zahvalnost gospodinu Manojlu Vukotiću, ali i veliku blagodarnost što je predstavljanje svoje knjige upravo mogla da održi u kripti Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, mjestu počivanja Mitropolita Amfilohija koji je bio prijatelj njenog pokojnog oca:
„Velika mi je čast što sam ovdje u ovom predivnom Svetom hramu, upravo u Svetloj nedelji – Nedelji koja svakog od nas ispunjava vjerom nadom i ljubavlju. Prije svega hvala vam na pozivu da održim ovdje promociju moje knjige. Želimo ovom prilikom da zahvalim i gospodinu Manojlu Vukotiću, direktoru i vlasniku Vukotić Media koji je moju knjigu izdao i tako sam ja imala čast i zadovoljstvo da uđem u tu izdavačku kuću u kojoj su sjajna imena, u kojoj je pisano i o blaženopočivšem Mitropolitu Amfilohiju, koga sam neizmjerno poštovala i voljela i sjećam ga se dobro, jer bio je prijatelj mog pokojnog oca Jovana Raškovića, ali zajedno s njim sam učestvovala i na Bečkim pregovorima boreći se za crkvenu i kulturnu baštinu na našem Kosovu i Metohiji.
Ovo je trebalo da bude knjiga koju mogu da čitaju i drugi ljudi koji nemaju neka prethodna psihološka ili psihiatrijska znanja ili čak i neku inklinaciju ka tome. Usput, naravno uz tu potku koja mora da bude i teoretska, ja sam dala i cio niz prikaza slučajeva iz moje ordinacije, ali sam i samu sebe na neki način uzela kao slučaj jer sam mislila s obzirom na to da sam imala brojne gubitke, da bi bilo pošteno, da ja i o njima progovorim. Da progovorim o mojoj vlastitoj borbi da se oni prevaziđu. Knjiga prvo počinje jednim teorijskim djelom gdje je pojmovanje uopšte o gubitku i o tuzi, i znamo da tuga nije trenutak, Oskar Vajld kaže: Sreća je trenutak, a tuga, bol vječito traje“, podsjetila je Rašković Ivić.
U daljem obraćanju govorila je o svom ličnom iskustvu i doživljaju vječnog života i Hristovog Vaskrsenja u kojem je zapravo razumjela da smrti nema i da je život sila koja nosi dalje, uvek dalje.
„Kad sam ja shvatila da život zaista ide dalje, nekoliko mjeseci poslije Jovanove smrti bio je Vaskrs i ja sam tada bila u crkvi i tada me uhvatilo jedno osjećanje, ne mogu da kažem, ali gotovo blaženstva. Blaženstva i jedne radosti, što smrti u stvari nema, što je raspeti Hristos izbrisao granicu između života i smrti i da smo svi mi zapravo tu zajedno i kao što reče Crnjanski, a što je govorio i moj sin: Smrti nema, ima samo seoba. Ja sam tada shvatila da je život sila koja nosi dalje, uvijek dalje. Ova knjiga nije knjiga samo o bolu i o gubitku, jer da je samo tako, da sam ja svoju muku istovarila na te stranice, da je sada ne nosim samo ja, nego da je nose i ostali koji budu knjigu čitali, to ne bi bilo dobro. Ovo je knjiga o ljubavi. I ako budete knjigu čitali, a ja bih voljela da je pročitate, vidjećete da je to knjega koja slavi ljubav Božiju i koja slavi sam život. Hvala vam mnogo“, rekla je na kraju Sanda Rašković Ivić.
Izvor : Pravoslavna Mitropolija Crnogorsko-Primorska
